Oksidna staklena keramika: paradigma stabilnosti i raznolikosti
Staklokeramika na bazi oksida{0}} čini polovinu porodice staklokeramike. Baziraju se na silicijum dioksidu, sa dodatkom aluminijum oksida, magnezijum oksida i drugih komponenti za podešavanje svojstava. Na primjer, litijum-aluminijum-silikatna staklokeramika ima skoro -koeficijent termičke ekspanzije, što ih čini idealnim za sočiva astronomskih teleskopa; dok se borosilikatne vrste, zbog svoje odlične otpornosti na toplinu, obično koriste u laboratorijskom posuđu i posuđu. Ovi materijali općenito pokazuju jaku kemijsku stabilnost, ali propusnost svjetlosti nekih varijanti varira s promjenama u sastavu.
Ne-oksidna staklena keramika: avangarda za posebne primjene
Na bazi nitrida-: Predstavljen silicijum nitridom, tvrdoće se približava dijamantu, pogodan za proizvodnju reznih alata.
Na bazi karbida-: Izdrži temperature do 1600 stepeni, koje se obično nalaze u vrućim- komponentama avio motora.
Jedinjenja na bazi disulfida-: Jedinstvena infracrvena propusnost, koja se koristi u optičkim komponentama termovizira.
Ovi materijali rade izuzetno dobro u ekstremnim okruženjima, ali imaju visoke troškove proizvodnje i teško ih je obraditi.
Kompozitna staklena keramika: sinergijska evolucija performansi
Ugrađivanjem metalnih čestica, vlakana, itd. u staklokeramičku matricu, stvoreni su kompozitni materijali sa više svojstava. Na primjer, materijali koji sadrže -otporni volfram karbid- koriste se u mehaničkim zaptivkama, što produžava njihov vijek trajanja za tri puta; antistatički materijali sa dodatkom provodljivih faza rešavaju problem nagomilavanja statičkog elektriciteta u elektronskoj industriji. Ovi materijali pokreću inovacije u oblastima kao što su precizna proizvodnja i nova energija.
